Odrasli na ekranu, a dijete kasni u govorno – jezičnom razvoju. Postoji li povezanost?

Poslijepodne je. Obitelj je na okupu. Djeca se igraju, a roditelji su na pametnim telefonima.

Može li ovakva ponavljajuća svakodnevnica odrediti nepovoljan smjer razvoja djeteta, osobito njegov govorno – jezični razvoj?

Nažalost, odgovor je potvrdan.

Jednostavno je.

 Kad su roditelji sa svojom djecom, a istovremeno koriste telefone manje razgovaraju s njima. Roditelji u takvim situacijama:  

  • manje komuniciraju verbalno i neverbalno
  • manje komentiraju ono što djeca rade
  • slabije odgovaraju na dječje pokušaje komunikacije i dječje zahtjeve za pažnjom
  • manje obraćaju pažnju na dijete.

Sve ovo smanjuje broj prilika za kvalitetnom interakcijom  (odnosom  između roditelja i djeteta što izravno utječe na manje razgovora, vježbanje komunikacije, učenje jezika, rješavanje problema….

Posebno zabrinjavajuće je kada vidimo da roditelji izražavaju određenu vrstu neprijateljstva, nervoze ili ljutnje kada im djeca prilaze, zovu ih, pokušavaju im privući pažnju dok su oni na svom telefonu.  

U normalnim zdravim uvjetima odrastanja djeca prirodno, stalno šalju signale (poruke) odraslim osobama oko sebe. Oni to čine  smijehom, plačem, pokretima, pogledom, gestom, riječima, rečenicom ili kombinacijom svega.

U tim istim zdravim i normalnim uvjetima odrasle osobe odgovaraju na te dječje poruke i potrebe tako što im se smiju, gledaju ih, škakljaju, dodiruju, govore im, komentiraju ono što djeca rade, odgovaraju, jednom riječju šalju poruke natrag prema djetetu.  

 Upravo je količina  takve izmjene poruka  između djeteta i odrasle osobe (dijete nešto – roditelj nešto pa onda dijete nešto roditelj nešto  i tako u krug) glavni preduvjet razvoja rječnika u predškolskom razdoblju i jedan od glavnih preduvjeta kasnijeg cjelokupnog razvoja djeteta kao i akademskog uspjeha.

Djeca s takvom zdravom podrškom i mnoštvom takvih oblika emocionalnih interakcija imaju i do 20 puta veću vjerojatnost da imaju inteligenciju na razini prosječne do iznadprosječne. (S. Greenspan,; Razvoj zdravog uma, 2004).

ZAPAMTIMO !

  1. Nemojmo se zavaravati da istovremno možemo komunicirati i obraćati pažnju na dijete i gledati u naš pametni telefon. Zbog  podijeljenje pažnje šaljemo manje emocionalnih signala prema djetetu i puno manje odgovaramo na njihove zahtjeve.

Radije odložimo mobitel sa strane, poslušajmo dijete i pokušajmo adekvatno odgovoriti na njegovu potrebu.

  • Možemo svjesno odlučiti da ćemo kao roditelji manje koristiti pametne telefone u dijelovima dana kada je cijela obitelj na okupu.
  • Potrudimo se ne koristiti telefone tijekom svakodnevnih rutina: zajednički obroci, spremanje na spavanje, odlasci u školu, smirivanje djeteta, uspavljivanje ili kao oblik nagrađivanja.

Istraživanja u području neuroplastike  dokazuju da roditelji mogu izravno utjecati na razvoj  mozga svoje djece  u ovisnosti o iskustvima kakva im nude i to bez obzira na temeljnu genetsku strukturu mozga.

Dragi roditelji, sve nam ovo jasno govori da  u bitci sa sveprisutnijom tehnologijom u našoj svakodnevnici ipak nismo potpuno nemoćni kako često volimo misliti.

Vaša Osnovna škola „Fra Lovro Karaula“