NOVOSTI

➡️ Danas su održana međuškolska športska natjecanja povodom Dana obrane Livna.

Učenici naše škole ostvarili su sljedeće rezultate:
⚽️🏐🏀🏃‍♂️🏃‍♀️

Rezultati – ekipni sportovi:

Nogomet za dječake – 1. mjesto🥇

Odbojka za djevojčice – 2. mjesto🥈

Košarka za djevojčice – 1. mjesto🥇

Košarka za dječake – 2 . mjesto🥈

Trčanje za dječake:

Denis Musić – 2. mjesto🥈

Frano Kasalo – 3. mjesto🥉

Čestitamo svim učenicima i njihovim voditeljima na trudu i zalaganju!👏🎉

Fotogalerija:

Od 3. do 5. travnja 2025. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu održane su 21. po redu dramske igre na njemačkom jeziku – Theaterspiele. Ovu međunarodnu kulturno-jezičnu manifestaciju organizira Udruga za popularizaciju njemačkog jezika “Europski kulturni krug – EKULT” u suradnji s Osnovnom školom Vidovec i Općinom Vidovec.Festival je okupio više od 1.000 sudionika iz osam europskih zemalja: Njemačke, Austrije, Slovenije, Srbije, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ukupno je sudjelovalo 50 dramskih skupina različitih uzrasta – od vrtićke do studentske dobi – koje su na njemačkom jeziku izvodile raznovrsne predstave.Bosnu i Hercegovinu s ponosom je predstavljala Osnovna škola “Fra Lovro Karaula” iz Livna, čija je dramska skupina SpielMit, pod vodstvom mentorica Amile Kundić i Senke Jandrić, izvela autorsku predstavu učenice Marte Ivković pod nazivom “Jukebox: Zeitreisende”. Predstava je na zanimljiv i inovativan način ispreplela glazbu, humor i putovanje kroz vrijeme, povezujući različite povijesne trenutke s iskustvima mladih danas. Učenici su pokazali izvrsno znanje njemačkog jezika, kreativnost i timski rad, što je publika nagradila velikim pljeskom i pozitivnim komentarima.Theaterspiele nisu natjecateljskog karaktera – cilj im je promicanje njemačkog jezika, poticanje kreativnog izražavanja i razvijanje međunarodne suradnje među obrazovnim institucijama. Tijekom festivala održane su i radionice za učenike i nastavnike, ove godine pod temom “Echter Rausch kommt von innen”, koje su vodili stručnjaci iz područja dramske pedagogije.

Ovogodišnje Theaterspiele ponovno su dokazale koliko su ovakvi susreti važni za kulturnu razmjenu, međusobno učenje i povezivanje mladih iz različitih sredina. Izvedba dramske skupine SpielMit iz Livna bila je izvrstan primjer kako školski kazališni rad može prerasti u pravo umjetničko iskustvo i ostaviti snažan dojam na međunarodnoj sceni.Zahvaljujemo roditeljima, tvrtki Proton montaža d.o.o. Livno, tiskari List, ravnatelju, Ministarstvu, na podršci koja je omogućila našim učenicima sudjelovanje na ovom značajnom događaju. Vaša pomoć je neizmjerno vrijedna i cijenjena!

Fotogalerija:

Daj Bože, dobro našoj viri svetoj i narodu po kome mu ono bilo bilo, meni je milo. 150 godina od smrti fra Lovre Karaule (1800. – 1875.)

U 2025. godini u livanjskom kraju obilježava se značajna obljetnica – 150 godina od smrti i 225 godina od rođenja velikoga franjevca Lovre Karaule. Svojim je životom i radom ostavio neizbrisiv trag ne samo u livanjskom kraju nego i šire. Bio je kapelan, župnik, gvardijan, kustos provincije, vizitator, graditelj, spisatelj, tajnik, prosvjetitelj… zaštitnik obespravljenoga naroda toga vremena. Unatoč tome što je imao mogućnost ostati izvan Bosne, fra Lovro se vratio i odlučio služiti narodu. Vrijednosti su to koje su svevremenske, a za koje on i danas može poslužiti kao uzor kako i „najmanji” može postati „najveći” služeći drugom u potrebi.

Istraživali smo o fra Lovrinu životu i radu i značenju koje on ima stoljeće i pol nakon smrti, te smo razgovarali i s livanjskim gvardijanom fra Markom Ešegovićem i župnikom Župe Rođenja BDM Ljubunčić fra Mariom Jelićem.

Korak ispred svoga vremena

Fra Lovro Karaula rođen je 23. prosinca 1800. godine u Žiroviću (župa Ljubunčić). Na krštenju je dobio ime Anto. Nekoliko godina nakon njegova rođenja njegovi su se roditelji preselili u Suhaču gdje su umrli i pokopani. Od djetinjstva je pokazivao volju i želju za učenjem, što je zapazio i tadašnji ljubunski župnik fra Anto Kalem te ga poučavao u čitanju i pisanju. Budući da je iskazao želju da bude fratar, župnik ga šalje u franjevački samostan u Fojnicu na školovanje. Franjevački habit obukao je 25. lipnja 1816. i uzeo ime kršćanskoga mučenika – Lovro. Uprava Provincije Bosne Srebrene šalje ga na studij filozofije i teologije u Ugarsku. Biskup iz Vaca nagovarao ga je da ostane u njegovoj službi kad završi teologiju, međutim fra Lovro je izabrao vratiti se u rodnu Bosnu svome puku koji je bio u potrebi. Sakrament svetoga reda podijelio mu je u Docu kod Travnika bosanski biskup fra Augustin Miletić. Mladu je misu služio na vječnom počivalištu svojih roditelja u Suhači 13. prosinca 1825. Nakon mlade mise kao svećenik je služio u Fojnici, Ivanjskoj, Ljubunčiću, ponovno u Fojnici kao tajnik biskupa fra Augustina Miletića. Potom je bio župnik u Vidošima, gvardijan u Fojnici, predstojnik Provincije, zatim u Čukliću, na Gorici, u Ljubunčiću, ponovno na Gorici pa u Ljubunčiću sve do mučeničke smrti.

O značaju fra Lovrina djela u njegovoj rodnoj župi fra Mario ističe da „u svakom narodu, u svakoj zajednici postoje ljudi, pojedinci koji su svojim djelima, načinom života ostavili neizbrisiv trag i da je jedan od takvih zasigurno i fra Lovro: fratar, svećenik, Livnjak koji je išao korak ispred svog vremena u svojim razmišljanjima, a opet stojeći čvrsto na zemlji – svaki dan susrećući svoje sunarodnjake pokušavao im je pomoći na razne načine i onoliko koliko je on mogao. To njegovo zalaganje i trud prepoznala je župna zajednica čuvajući sjećanje na fra Lovru. Svaki župljanin župe Ljubunčić je zahvalan fra Lovri za sve što je učinio za župu i cijeli livanjski kraj. Zato svake godine na nedjelju koja je najbliža Sv. Iliji cijela župa se okuplja i skupa moli za fra Lovru, želeći mu se i na taj način odužiti za sve učinjeno. Dok god čovjek živi u sjećanju svoje zajednice, on je velik čovjek. Na mjestu njegove mučeničke smrti postavljen je kenotaf. Vjernici, a posebno vjernici župe Ljubunčić tijekom cijele godine, a pogotovo u ljetnim mjesecima odlaze na to mjesto i upućuju Bogu svoje molitve po zagovoru fra Lovre. Sada se na tom mjestu nalazi Crkva na otvorenom ‘Fra Lovro Karaula’ i tu će se svakoga 20. u mjesecu slaviti sv. misa.ˮ

Fra Lovrina Gorica

Misao vodilja fra Lovrina rada bila je koristiti katolicima u Bosni što je podrazumijevalo pastoralnu, socijalnu i političku brigu. Zato je nastojao graditi crkve i župne kuće, škole, braniti prava puka i zalagati se za napredak u ekonomiji. Obilazeći bolesnike u vrijeme kolere i sam se zarazio. Plodovi njegova rada u livanjskom kraju posebno se vide u Ljubunčiću, Čukliću, Vidošima i na Gorici.

Samostani su središta vjere, kulture i pismenosti, nositelji pastorala i narodnog uzdizanja te je fra Lovro htio da i Livnjaci imaju jedan svoj samostan. Stoga je najviše njegovom zaslugom nastala Gorica, a kad ju je provincija Bosna Srebrena proglasila samostanom, fra Lovro je imenovan prvim gvardijanom. 

„Mi danas, možda, ne možemo ni zamisliti što je to značilo vjernicima fra Lovrina vremena koji su stoljećima čekali da se napravi bilo kakav ozbiljniji katolički objektˮ, kaže gorički gvardijan fra Marko Ešegović, „a fra Lovro im je napravio nešto impozantno, svakako u livanjskom kraju dotada neviđeno. Stoga osjećaj zahvalnosti prema fra Lovri postoji, ne samo kod livanjskih fratara nego i kod svih fratara Franjevačke provincije Bosne Srebrene. O fra Lovri je prije 100 godina (1925.) drugi poznati livanjski fratar fra Bonifac Badrov izdao brošuru i otada pa do danas tiskano je oko 30 različitih povijesno-znanstvenih radova o fra Lovri, a većinom su autori bili franjevci.ˮ I danas je uzor gvardijanima: „Gledajući ove samostanske zidine, još više crkvene, s kolikom su ljubavlju oblikovane, u kako teškim vremenima zidane, ostajem zadivljen pred fra Lovrinom hrabrošću. Imao je viziju koja se tada vjerojatno činila utopijom. No, danas je itekako lijepa stvarnost. Gorica, ili ‘Sladka Gorica’ kako u gruntovnici piše za mjesto gdje se nalaze samostan i crkva, svijetli kao ‘Grad na gori’ i svojim zvonima poziva vjernike na molitvu, kojih je, hvala Bogu i fra Lovrinoj viziji, puno u goričkoj crkvi. Da bi se očuvao ovaj plamen vjere i fra Lovrina vizija, svaki je gorički gvardijan dao svoj doprinos, kako u materijalnoj tako i u duhovnoj izgradnji ove akropole.ˮ

Fra Lovro prosvjetitelj

Sve do 1846. turska vlast nije imala ni jednu pučku javnu školu u Bosni i Hercegovini. Katolički je puk, osobito na selu, živio u krajnjoj bijedi i nije mogao ništa pridonositi za izgradnju i uzdržavanje škola. Sav su teret morali preuzeti franjevci kako bi mogli svoj narod izvesti iz tame neznanja i ropstva. Najveći broj djece nije imao mogućnost školovanja. Fra Lovrinim su nastojanjem otvorene škole u Fojnici, Livnu i Vidošima. Karaula poučava u Livnu i begovsku djecu. Kad je 1858. postao livanjski župnik, odmah je započeo s prikupljanjem priloga među građanima za gradnju nove školske zgrade nedaleko od samostanske crkve. Poslije je nazvana Karaulinom školom ili Starom livanjskom školom u kojoj je danas smješten stalni postav etnografske zbirke FMGG-a, a po fra Lovri danas jedna osnovna škola u Livnu nosi ime kao podsjetnik na toga velikog i neustrašivog prosvjetitelja.

Uzor i oslonac u današnjem vremenu

Suočen s različitim izazovima, fra Lovro ipak nije odustao od rada za dobrobit naroda toga doba i upravo može poslužiti kao oslonac i uzor u današnjem vremenu i okolnostima – kako vjernicima tako i franjevcima – navodi gorički gvardijan: „Kroz svoju franjevačku formaciju u odgojnim zavodima Franjevačke provincije Bosne Srebrene – a neki od njih su ranije bili kao što su i danas – i na Gorici – naši su nas odgojitelji uvijek usmjeravali prema svijetlim likovima Bosne Srebrene kao što su: fra Anđeo Zvizdović, fra Matija Divković, fra Filip Lastrić, fra Bono Benić, fra Nikola Lašvanin… Među njima su i livanjski fratri poput fra Lovre Karaule, fra Mihovila Sučića, fra Bonifaca Badrova, fra Anđela Kaića i mnogi drugi. Upoznavajući se s njihovim životima lako se uvidi da su svi djelovali u posebno izazovnim situacijama, i dobro se snalazili. Da nisu, ne bi se o njima i dandanas govorilo. Tako je i danas. Franjevci Bosne Srebrene u svakodnevnom životu primjenjuju stečeno znanje i iskustvo braće koja su živjela prije njih nadograđujući ga suvremenim izazovima.ˮ

„Svaki svijetli lik iz povijesti pojedinog naroda treba nama danas poslužiti za primjer i uzorˮ, kaže ljubunski župnik. „Kao vjernici pokušavamo u svojoj vjeri živjeti, tj. ići stopama svetih ljudi, tako sam mišljenja da iz fra Lovrina primjera itekako možemo naučiti mnogo. Fratri poput fra Lovre su utrli, označili staze, kojima bismo i mi danas trebali ići. To ukratko znači biti vjerni svome narodu, ustrajni u vjeri, hrabri i nesebični služeći ljudima, pogotovo onima koji su obespravljeni na bilo koji način. Imamo primjer, a na nama je da ga slijedimo.ˮ

Povod fra Lovrina ubojstva

U proljeće godine 1873. zauzeo se u Livnu protiv ugnjetavanja kršćana, dokazujući Turcima, da oni sami sebi spremaju propast, kao što su je spremali pred dolazak Omer-paše. Austrijskom caru Franji Josipu 1875. godine piše List koji sadrži namete kojima muslimanski element djelatno nepravedno tlači kršćanski narod livanjskoga okruga i nastoji zatrti zlim načinom i jakim snagama kojim je htio izvijestiti cara o zulumima kojima su izloženi kršćani livanjskoga kraja. Susretom s austrijskim carem u Sinju i slanjem Spomenice Karaula je postao sumnjiv i osumnjičen je tajno za veleizdaju kod turskih vlasti u Sarajevu. Naime, kad se saznalo i za Spomenicu, to je još više pobudilo mržnju prema fra Lovri kod Turaka. Stoga su ga odlučili pogubiti. Na llindan, 20. srpnja 1875. godine slavio je misu na groblju Grepci iznad Prispa. Kad je prolazio ispod Žirovića, iz jednog luga iskoče pred njega Avdibeg Čorbadžić iz Žirovića, njegov zet Nurija Dizdar iz Komorana, Ćeić, sluga Avdibegov i Avdibegov 12-godišnji sin. Oborili su ga s konja, udarali, davili i mrcvarili, dok ga nisu ugušili stavivši mu glavu u pijesak i sjedeći na njemu sve dok nije preminuo. Sve je to gledao i poslije izjavio za službeni zapisnik čobanin Juro Ištuk-Baković. Tadašnji gvardijan fra Anđeo Ćurić slučaj je odmah prijavio sudu koji je poslao svoje osoblje da obavi očevid. Posao nije dobro obavljen, zapravo se svjesno išlo za tim da se obmane javnost. Tvrdilo se da je Karaula umro od kapi. Ubojice nisu proglašeni krivima niti osuđeni. Bez obzira na svjedoke, sve je u vezi sa slučajem utihnulo – kao da ništa nije bilo. Ubojice nitko nije tražio niti kažnjavao. No, počela se očitovati Božja pravda: Nurija Dizdar lutao je po Glamoču i cijeloj Krajini i Novom Pazaru. Nije se mogao smiriti. Avdibegu su strašne slike lebdjele pred očima. Njegov se sin žalio ljubunskom župniku fra Ivi Vuciću: „Fra Ivo, otkada udavismo Karaulu, odonda nam sve natrag ide; ama niti mi se dade odgojiti paripče, niti goveče, niti sitne stoke. Ni zdravlja ni berićeta u kući nema. Ama sve ide natrag.”

Svetac u narodu

Prigodom pedesetogodišnjice Karauline smrti 1925. godine njegovi posmrtni ostaci su preneseni u samostansku crkvu, gdje i danas počivaju nasuprot biskupu fra Augustinu Miletiću. Na mjesto fra Lovrine pogibije dolazili su bolesnici, molili i čudesno ozdravljali. Ove se godine livanjski kraj, a posebno župa Ljubunčić, prigodno priprema za obilježavanje 150. obljetnice njegove smrti: „Želeći na dostojan način obilježiti godinu fra Lovre željeli smo svim župljanima a i drugim ljudima ponuditi nešto. Otvorit ćemo i blagosloviti spomen-obilježje Crkva na otvorenom ‘Fra Lovro Karaula’ u Žiroviću, kao trajnu uspomenu na ovog velikog čovjeka i fratra. Organizirali smo čitanje Biblije za sve koji su to htjeli, želeći na taj način učiniti i duhovnu obnovu pripremajući se za ovu veliku obljetnicu. Snimit ćemo film o životu i djelovanju fra Lovre, da ljudi još bolje upoznaju fra Lovru. U školama smo organizirali za niže razrede literarne i likovne radove na temu fra Lovrina života, a za više razrede bit će organizirani kvizovi o fra Lovri. Sve u svemu ponudili smo svim uzrastima nešto da bi na taj način još bolje upoznali život i djelo fra Lovre Karauleˮ, kaže župnik fra Mario.

Pro populo

Fra Lovro je samo jedan od franjevaca toga vremena koji je svoj život žrtvovao za puk. Kad je na dan smrti pošao slaviti misu, u Zapisnik je zapisao: pro populo (za narod). Bile su to zadnje njegove napisane riječi. Do kraja vjeran svojim idealima za narod je živio, za narod je umro. Živio je u vrlo teškim vremenima – kada nije bilo lako biti katolik, a fratar pogotovo, no složit ćemo se s gvardijanom da su njegova ljubav prema Bogu, Crkvi, Bosni Srebrenoj, duhovnost, vizionarstvo, pedantnost, marljivost i upornost osobine koje i danas mogu biti vodilja u životu.

Nadamo se da obilježavanjem 150. obljetnice mučeničke smrti neće prestati sjećanje na ovoga velikoga čovjeka i fratra, neumornoga starca od 75 godina koji slavi svete mise s narodom te istoga dana postaje mučenik Kristove Crkve – kako to reče gvardijan u razgovoru – nego da će među Livnjacima – i šire – živjeti kao svijetli primjer da se i u najvećoj tami i teškim vremenima mogu činiti velika djela. Bez obzira na teške okolnosti u kojima je živio, kako ističe ljubunski župnik: „…fra Lovro je znao da Bog ima plan sa svakim od nas i da svatko od nas mora koristiti darove koje mu je Bog dao. Svjestan svega toga išao je naprijed vodeći svoj narod usprkos svim nedaćama. Vama đacima, a i svima nama fra Lovro bi poručio da moramo raditi na sebi, na svom obrazovanju i razvijati darove koje nam je Bog dao kako god to nekada teško bilo. Biti hrabar, zalagati se za dobro drugoga čovjeka i nikad ne gubeći nadu i vjeru u Boga bila bi fra Lovrina poruka svima nama.ˮ

Reportažu o životu i 150. obljetnici fra Lovrine smrti u sklopu nastave hrvatskoga jezika priredili učenici 9. razreda OŠ „Fra Lovro Karaulaˮ PŠ Podhum.

JAVNI POZIV

Povodom SVJETSKOG DANA SVJESNOSTI O AUTIZMU, jučer je održano predavanje na temu Autizam u okviru “DIR/FLOOR TIME MODELA”. Predavačica je bila naša logopedica Marijana Perković. Ovim putem se zahvaljujemo svima na izdvojenom vremenu i sudjelovanju u ovom poučnom predavanju.

Poslijepodne je. Obitelj je na okupu. Djeca se igraju, a roditelji su na pametnim telefonima.

Može li ovakva ponavljajuća svakodnevnica odrediti nepovoljan smjer razvoja djeteta, osobito njegov govorno – jezični razvoj?

Nažalost, odgovor je potvrdan.

Jednostavno je.

 Kad su roditelji sa svojom djecom, a istovremeno koriste telefone manje razgovaraju s njima. Roditelji u takvim situacijama:  

• manje komuniciraju verbalno i neverbalno
• manje komentiraju ono što djeca rade
• slabije odgovaraju na dječje pokušaje komunikacije i dječje zahtjeve za pažnjom
• manje obraćaju pažnju na dijete.

Sve ovo smanjuje broj prilika za kvalitetnom interakcijom  (odnosom  između roditelja i djeteta što izravno utječe na manje razgovora, vježbanje komunikacije, učenje jezika, rješavanje problema….

Posebno zabrinjavajuće je kada vidimo da roditelji izražavaju određenu vrstu neprijateljstva, nervoze ili ljutnje kada im djeca prilaze, zovu ih, pokušavaju im privući pažnju dok su oni na svom telefonu.  

U normalnim zdravim uvjetima odrastanja djeca prirodno, stalno šalju signale (poruke) odraslim osobama oko sebe. Oni to čine  smijehom, plačem, pokretima, pogledom, gestom, riječima, rečenicom ili kombinacijom svega.

U tim istim zdravim i normalnim uvjetima odrasle osobe odgovaraju na te dječje poruke i potrebe tako što im se smiju, gledaju ih, škakljaju, dodiruju, govore im, komentiraju ono što djeca rade, odgovaraju, jednom riječju šalju poruke natrag prema djetetu.  

 Upravo je količina  takve izmjene poruka  između djeteta i odrasle osobe (dijete nešto – roditelj nešto pa onda dijete nešto roditelj nešto  i tako u krug) glavni preduvjet razvoja rječnika u predškolskom razdoblju i jedan od glavnih preduvjeta kasnijeg cjelokupnog razvoja djeteta kao i akademskog uspjeha.

Djeca s takvom zdravom podrškom i mnoštvom takvih oblika emocionalnih interakcija imaju i do 20 puta veću vjerojatnost da imaju inteligenciju na razini prosječne do iznadprosječne. (S. Greenspan,; Razvoj zdravog uma, 2004).

ZAPAMTIMO !

1. Nemojmo se zavaravati da istovremno možemo komunicirati i obraćati pažnju na dijete i gledati u naš pametni telefon. Zbog  podijeljenje pažnje šaljemo manje emocionalnih signala prema djetetu i puno manje odgovaramo na njihove zahtjeve.

Radije odložimo mobitel sa strane, poslušajmo dijete i pokušajmo adekvatno odgovoriti na njegovu potrebu.

• Možemo svjesno odlučiti da ćemo kao roditelji manje koristiti pametne telefone u dijelovima dana kada je cijela obitelj na okupu.

• Potrudimo se ne koristiti telefone tijekom svakodnevnih rutina: zajednički obroci, spremanje na spavanje, odlasci u školu, smirivanje djeteta, uspavljivanje ili kao oblik nagrađivanja.

Istraživanja u području neuroplastike  dokazuju da roditelji mogu izravno utjecati na razvoj  mozga svoje djece  u ovisnosti o iskustvima kakva im nude i to bez obzira na temeljnu genetsku strukturu mozga.

Dragi roditelji, sve nam ovo jasno govori da  u bitci sa sveprisutnijom tehnologijom u našoj svakodnevnici ipak nismo potpuno nemoćni kako često volimo misliti.

Vaša Osnovna škola „Fra Lovro Karaula“

Obrazac za prijavu:

https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLScZyxGj9XcCrKxm8J9dXruh9XGilIiqqnDeblca6sXb115g6Q/viewform